Dida moj...

Sjedeći na udobnom kožnom trosjedu ...razmišljam...zatvorenih očiju..
Moje misli odlutaju u daljinu...u rodni kraj...sjetih se svog dide i dana
kad sam ga posljednji put vidio...živog.
I onaj vlažni pogled prema njemu dok su koritom mu naboranog lica potekle rijetko viđene suze,a gorki jecaji odali svu tugu trenutka i bol oko njegovog srca zbog odlaska u daleko i nepoznato nas koje je jako volio i
s kojima ga vežu tako posebno čvrste veze da je ponovno osjetio radost života koji ga nije mazio i u kojem je imao premalo takvih osjećaja.
Trenutak koji će mi zauvijek biti urezan u pamćenje je kad smo ulazili u
auto uziknuvši onako u tuzi i očaju grleći svog praunuka "Nikada te više
neću viditi".
I danas te riječi paraju moje srce....i danas mi se ta slika pojavljuje pred
očima, kao nekakva spona između obiteljskih odnosa, rodnog kraja i životnog ciklusa.
Proživio je dida težak život u radničkoj obitelji, protkan siromaštvom, teškim radom, bolestima i mnogobrojnoj obitelji koja je poput ptičica u gnijezdu svakodnevno iščekivala u svoj kljun komadić hrane da bi preživjela dan današnji.
Trenuci, sati, dani i godine su prolazile....život na margini ostao nepromjenjen... Vrijeme je uzelo svoj danak....došla je starost....pokucala na njegova vrata i onda kad obično takve događaje pretvorite u potištenost,depresiju i čangrizavost, on se preporodio i osjetio zadovoljstvo života u posljednjim godinama svog bivanja.
Pokrenule su se emocije, sreća, tople i bistre misli, briga za obitelj i unučad...
Uživali smo u njegovim pričama u hladnim zimskim danima
uz lagano pucketanje vatre i miris cjepanice koja izgara, te čašicu domaćeg vina.
Veselili se mislima koje su oslikavale prošlost i dragocjeno životno iskustvo da bi ih što vjerodostojnije prenio na nas, kako o apsurdnosti proživljenih ratova tako i o životu u Belgiji i Slavoniji.
U njegovim se očima pojavio sjaj, iskrena sreća koju je htio podjeliti s bližnjima...proveseliti se....popiti gutljaj omiljenog pića....sresti drage ljude....skuhati nešto i dodati koju žlicu maslinovog ulja više jer ga to veseli... Htio je čuti najnovije vijesti sa stranica Slobodne, koje smo mu čitali jer zbog mrena na njegovim umornim očima nije mogao sam.
Radovao se "Komentarima Malog Marinka", novostima iz Hajduka, intervjuima Dražena, Tonija i Gorana i uspjesima svih naših sportaša.
Sport mu je donosio osmijeh na lice, sjaj u oči, radost i snagu u čvrsto tijelo.
Znalo se dogoditi da se budi usred noći da bi pratio nekakvu košarkašku utakmicu.Sjećam se njegovog štapa na mom prozoru i poziva da se budim....počet će uskoro.
Posebno je njegovo srce kucalo za Hrvatsku...za tu malu zemlju u kojoj su se osjećali počeci krvave borbe za samostalnost... Vjerovao je u takvu budućnost, jutrima pogledavao preko Zavelima prema obzorju, iščekivajući novi dan i novo doba.
Nije ga dočekao...umro je u začecima borbe za čime je on (i generacije prije njega) žudio i što je sanjao u najskrivenijim snovima.
Ostvarila se ona crna misao s našeg ispraćaja, nikad ga poslije nismo vidjeli živog.
Odluta mi pogled na nebeski svod, među zvijezde i pomislim kako ćemo se jednog dana svi zajedno okupiti, popričati o ondašnjim danima i veseliti se trenutku.
I dok misli lepršaju prostranstvima,vidim mog dragog Didu u sivom olinjalom sakou s kapom na glavi i štapom u ruci,te osjećam njegovu toplinu srca i širinu duše koju je djelomično prenio u mene, želim mu zahvaliti za sve dobro i lijepo što me naučio i reći da i nakon toliko godina ostaje u meni, mojoj obitelji i svim ljudima koji su mi bliski.
Dida moj, hvala ti! Nikada te neću zaboraviti.!

pismo indijanskog poglavice američkom predsjedniku 1854. godine

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod.


Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.

Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca.

Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se.

On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.

Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem.

Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način.

Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj.

Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga.

Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao?


Otišao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

kud plovi ovaj brod?

Kad je kao mehaničar ostao bez posla u Splitskom građevinskom divu 80-tih...Melioraciji, nije ni slutio da to nije njegov kraj već zapravo veliki početak.
Otvaranjem prve trgovine mješovite robe, a zatim širenjem kompleksa istih on postaje jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj u postkomunističkom periodu.
Vrlo brzo je trgovačkim carstvom ostvario svoje mladenačke snove i materijalizirao ih u vidu skupocjenih automobila, jahti, stanova, hotela i ostalih ...modernih znakova moći. U većini slučajeva u Hrvatskoj uspješni gospodarstvenici nisu imali potrebe za političkim angažmanom već su svoje "želje" ispunjavali na druge načine.
Ali za Željka Keruma to je prilika za još jedan početak....onaj kojeg sanjaju ljudi takvog mentalnog sklopa...početak koji mu daju mogućnost da bude viši i veći nego što stvarno jest....da vlada ljudima,da oblikuje tradiciju, kulturu, gospodarstvo, sport ....da vlada i da ima moć ...
Ovaj put tu mogućnost je ostvario na relativno očekivan način....putem izbora za gradonačelnika...i to gdje? U najlipšem gradu na svitu...u Splitu!
U gradu kojeg je prije više od 1700 godina stvorio car Dioklecijan, u gradu sa izuzetno bogatom tradicijom gdje su se održali i poznati crkveni sabori koji su odlučili o sudbini glagoljaša... gdje se rodio jedan od najvećih književnika u Hrvatskoj povjesti... Marko Marulić i grad koji kuca tihim otkucajima znamenite prošlosti. Predivan grad sa divnim mediteranskim šarmom i dušom dobio je "svog" gradonačelnika. Nemam ništa protiv da se bilo tko uključi u politiku...svejedno mi je kojeg svjetonazora ili političkog opredjeljenja bio,sasvim svejedno koje nacionalnosti,ali svakako je bitno da je ta osoba na nivou funkcije koju obnaša...da je osjetljiv na povijesno-kulturne vrijednosti i tradiciju, da osjeća "bilo" svojih građana, da mu nisu strane osnovne ljudske vrijednosti i da ima viziju razvoja grada kako s ekonomskog tako i duhovno-moralnog aspekta.
Moram zbog svog integriteta podići glas, ne protiv Keruma osobno, već protiv svih političara u Hrvatskoj koji na jedan mutan i neprihvatljiv način žele unijeti u naše društvo vrijednosti kojih se zgražavam i koje nas mogu samo vratiti unazad nekoliko desetljeća.
Ne mogu prihvatiti ljude koji svojim rječima i djelima oskrvnjuju sve ono što je taj predivni grad na obali Jadranskog mora gradio gotovo dva tisućljeća, ali i ono što nam je civilizacija donijela u nasljeđe kroz taj period.
I one izjave o neudaji kćerke za osobu druge nacionalnosti i one o degradiranju pjevača u ulozi intendanta HNK, da ne govorim o nepotizmu koji je uveo u funkcioniranju grada i gradskih institucija od postavljanja sestre za predsjednicu gradskog vijeća do raznih rođaka, kumova, prijatelja i zetova koje je uključio u vođenje ovog starog veterana među gradovima te pogodovanje u gradskim poslovima tvrtkama koje su mu "bliske".
Teško je gledati kako u razvojnom pogledu Split klizi u duboku provaliju iz koje nema tako laganog povratka.Niti osoba kojoj su građani dali svoj glas, (a oni nikako nisu isključeni iz kritike koju iznosim) nije uspio pomaknuti stvari kao što je obećavao, a to je gospodarski rast i zapošljavanje stanovništva tj. bolji život za sve.
Dapače, ništa se posebno nije dogodilo...grad odlučnim koracima ulazi u kategoriju s najvećeom stopom nezaposlenosti u Hrvatskoj, a populist istim mjerama zavarava ljude i svoju izbornu bazu...kao što je uspio s njima manipulirati u vrijeme predizborne kampanje za gradonačelnika.
Nadam se samo da će stanovnici prepoznati te manipulacije te zaustaviti svaki ferrari u vožnji derutnim ulicama tog grada za dobro svih građana...ali i da očuvamo ta skupocjena vozila....