Dida moj...

Sjedeći na udobnom kožnom trosjedu ...razmišljam...zatvorenih očiju..
Moje misli odlutaju u daljinu...u rodni kraj...sjetih se svog dide i dana
kad sam ga posljednji put vidio...živog.
I onaj vlažni pogled prema njemu dok su koritom mu naboranog lica potekle rijetko viđene suze,a gorki jecaji odali svu tugu trenutka i bol oko njegovog srca zbog odlaska u daleko i nepoznato nas koje je jako volio i
s kojima ga vežu tako posebno čvrste veze da je ponovno osjetio radost života koji ga nije mazio i u kojem je imao premalo takvih osjećaja.
Trenutak koji će mi zauvijek biti urezan u pamćenje je kad smo ulazili u
auto uziknuvši onako u tuzi i očaju grleći svog praunuka "Nikada te više
neću viditi".
I danas te riječi paraju moje srce....i danas mi se ta slika pojavljuje pred
očima, kao nekakva spona između obiteljskih odnosa, rodnog kraja i životnog ciklusa.
Proživio je dida težak život u radničkoj obitelji, protkan siromaštvom, teškim radom, bolestima i mnogobrojnoj obitelji koja je poput ptičica u gnijezdu svakodnevno iščekivala u svoj kljun komadić hrane da bi preživjela dan današnji.
Trenuci, sati, dani i godine su prolazile....život na margini ostao nepromjenjen... Vrijeme je uzelo svoj danak....došla je starost....pokucala na njegova vrata i onda kad obično takve događaje pretvorite u potištenost,depresiju i čangrizavost, on se preporodio i osjetio zadovoljstvo života u posljednjim godinama svog bivanja.
Pokrenule su se emocije, sreća, tople i bistre misli, briga za obitelj i unučad...
Uživali smo u njegovim pričama u hladnim zimskim danima
uz lagano pucketanje vatre i miris cjepanice koja izgara, te čašicu domaćeg vina.
Veselili se mislima koje su oslikavale prošlost i dragocjeno životno iskustvo da bi ih što vjerodostojnije prenio na nas, kako o apsurdnosti proživljenih ratova tako i o životu u Belgiji i Slavoniji.
U njegovim se očima pojavio sjaj, iskrena sreća koju je htio podjeliti s bližnjima...proveseliti se....popiti gutljaj omiljenog pića....sresti drage ljude....skuhati nešto i dodati koju žlicu maslinovog ulja više jer ga to veseli... Htio je čuti najnovije vijesti sa stranica Slobodne, koje smo mu čitali jer zbog mrena na njegovim umornim očima nije mogao sam.
Radovao se "Komentarima Malog Marinka", novostima iz Hajduka, intervjuima Dražena, Tonija i Gorana i uspjesima svih naših sportaša.
Sport mu je donosio osmijeh na lice, sjaj u oči, radost i snagu u čvrsto tijelo.
Znalo se dogoditi da se budi usred noći da bi pratio nekakvu košarkašku utakmicu.Sjećam se njegovog štapa na mom prozoru i poziva da se budim....počet će uskoro.
Posebno je njegovo srce kucalo za Hrvatsku...za tu malu zemlju u kojoj su se osjećali počeci krvave borbe za samostalnost... Vjerovao je u takvu budućnost, jutrima pogledavao preko Zavelima prema obzorju, iščekivajući novi dan i novo doba.
Nije ga dočekao...umro je u začecima borbe za čime je on (i generacije prije njega) žudio i što je sanjao u najskrivenijim snovima.
Ostvarila se ona crna misao s našeg ispraćaja, nikad ga poslije nismo vidjeli živog.
Odluta mi pogled na nebeski svod, među zvijezde i pomislim kako ćemo se jednog dana svi zajedno okupiti, popričati o ondašnjim danima i veseliti se trenutku.
I dok misli lepršaju prostranstvima,vidim mog dragog Didu u sivom olinjalom sakou s kapom na glavi i štapom u ruci,te osjećam njegovu toplinu srca i širinu duše koju je djelomično prenio u mene, želim mu zahvaliti za sve dobro i lijepo što me naučio i reći da i nakon toliko godina ostaje u meni, mojoj obitelji i svim ljudima koji su mi bliski.
Dida moj, hvala ti! Nikada te neću zaboraviti.!

pismo indijanskog poglavice američkom predsjedniku 1854. godine

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod.


Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.

Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca.

Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se.

On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.

Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem.

Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način.

Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj.

Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga.

Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao?


Otišao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

kud plovi ovaj brod?

Kad je kao mehaničar ostao bez posla u Splitskom građevinskom divu 80-tih...Melioraciji, nije ni slutio da to nije njegov kraj već zapravo veliki početak.
Otvaranjem prve trgovine mješovite robe, a zatim širenjem kompleksa istih on postaje jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj u postkomunističkom periodu.
Vrlo brzo je trgovačkim carstvom ostvario svoje mladenačke snove i materijalizirao ih u vidu skupocjenih automobila, jahti, stanova, hotela i ostalih ...modernih znakova moći. U većini slučajeva u Hrvatskoj uspješni gospodarstvenici nisu imali potrebe za političkim angažmanom već su svoje "želje" ispunjavali na druge načine.
Ali za Željka Keruma to je prilika za još jedan početak....onaj kojeg sanjaju ljudi takvog mentalnog sklopa...početak koji mu daju mogućnost da bude viši i veći nego što stvarno jest....da vlada ljudima,da oblikuje tradiciju, kulturu, gospodarstvo, sport ....da vlada i da ima moć ...
Ovaj put tu mogućnost je ostvario na relativno očekivan način....putem izbora za gradonačelnika...i to gdje? U najlipšem gradu na svitu...u Splitu!
U gradu kojeg je prije više od 1700 godina stvorio car Dioklecijan, u gradu sa izuzetno bogatom tradicijom gdje su se održali i poznati crkveni sabori koji su odlučili o sudbini glagoljaša... gdje se rodio jedan od najvećih književnika u Hrvatskoj povjesti... Marko Marulić i grad koji kuca tihim otkucajima znamenite prošlosti. Predivan grad sa divnim mediteranskim šarmom i dušom dobio je "svog" gradonačelnika. Nemam ništa protiv da se bilo tko uključi u politiku...svejedno mi je kojeg svjetonazora ili političkog opredjeljenja bio,sasvim svejedno koje nacionalnosti,ali svakako je bitno da je ta osoba na nivou funkcije koju obnaša...da je osjetljiv na povijesno-kulturne vrijednosti i tradiciju, da osjeća "bilo" svojih građana, da mu nisu strane osnovne ljudske vrijednosti i da ima viziju razvoja grada kako s ekonomskog tako i duhovno-moralnog aspekta.
Moram zbog svog integriteta podići glas, ne protiv Keruma osobno, već protiv svih političara u Hrvatskoj koji na jedan mutan i neprihvatljiv način žele unijeti u naše društvo vrijednosti kojih se zgražavam i koje nas mogu samo vratiti unazad nekoliko desetljeća.
Ne mogu prihvatiti ljude koji svojim rječima i djelima oskrvnjuju sve ono što je taj predivni grad na obali Jadranskog mora gradio gotovo dva tisućljeća, ali i ono što nam je civilizacija donijela u nasljeđe kroz taj period.
I one izjave o neudaji kćerke za osobu druge nacionalnosti i one o degradiranju pjevača u ulozi intendanta HNK, da ne govorim o nepotizmu koji je uveo u funkcioniranju grada i gradskih institucija od postavljanja sestre za predsjednicu gradskog vijeća do raznih rođaka, kumova, prijatelja i zetova koje je uključio u vođenje ovog starog veterana među gradovima te pogodovanje u gradskim poslovima tvrtkama koje su mu "bliske".
Teško je gledati kako u razvojnom pogledu Split klizi u duboku provaliju iz koje nema tako laganog povratka.Niti osoba kojoj su građani dali svoj glas, (a oni nikako nisu isključeni iz kritike koju iznosim) nije uspio pomaknuti stvari kao što je obećavao, a to je gospodarski rast i zapošljavanje stanovništva tj. bolji život za sve.
Dapače, ništa se posebno nije dogodilo...grad odlučnim koracima ulazi u kategoriju s najvećeom stopom nezaposlenosti u Hrvatskoj, a populist istim mjerama zavarava ljude i svoju izbornu bazu...kao što je uspio s njima manipulirati u vrijeme predizborne kampanje za gradonačelnika.
Nadam se samo da će stanovnici prepoznati te manipulacije te zaustaviti svaki ferrari u vožnji derutnim ulicama tog grada za dobro svih građana...ali i da očuvamo ta skupocjena vozila....

BARICA

NAJSRETNIJI JE ONAJ ČOVJEK KOJI JE UČINIO SRETNIMA NAJVIŠE DRUGIH LJUDI


Slabog, otežanog koraka približava nam se oronula starica, sivim bojama izborana, ali i crtama lica koje odaju nekadašnju ljepoticu u tijelu današnje neprimjetne figure.
Žena u crnom,niskoga rasta, u komadima odjeće koje već odavno nosi na sebi i s neprimjetnom razlikom dali je vani ljeto ili zima, odaje svu težinu modernog vremena koja se poput prese spustila na njeno krhko i bolećivo tijelo.
Njene misli otplove nemirnim valovima života ka davnim godinama kad je kao mlada, zgodna i lijepa cura s velikom željom u sebi iščekivala dane koje dolaze.
Ali surova realnost joj prekine slatke snove...i sada putuje ka svom svakidašnjem cilju,a on je tako blizu, a tako daleko.Traži priliku za preživljavanje dana današnjeg, dugog i teškog, mutnog i tužnog, upravo onog koji za nekog predstavlja lijepi trenutak, a njoj donosi nemir i strah u tijelu.
Buđenje u zoru, dok još mrak pokriva gradske ulice svojim tamnim plaštom, njoj donosi grč na lice i uzdah pun boli i težnje.
Pogled u plafon iz kreveta stare sobe izraz je molbe za uspješnim danom.
Kome se obratila? Tko je taj koga je zamolila da joj donese više sreće danas?
To samo ona zna.
Također je svjesna da tih nekoliko stotina kuna mirovine kojih joj velikodušno isporučuje dražava nije dovoljno za preživjeti buduće dane.
Da bi uspjela opstati na teškom životnom putu i ne završiti odmah u hladnom kovčegu nekog pogrebnog poduzeća mora svakodnevno slati poruke onom gore da joj pošalje što više boca danas.
Barica....tužna, osamdesetgodišnja dama sa mnoštvom životnih priča, puna boli i sreće, različitih emocija koje prožimaju njeno sitno tijelo dolazi do kraja svoje storije.Ta sjajna bakica kojoj samo nekoliko bočica mogu uljepšati dan i njen zarazni osmijeh te topli pogled koji otaplja i najhladnija srca potpuno me "kupila".
Ta čarobna nježnost i nevinost kao i ona blitva iz njenog vrta kojom kompezira uslugu, ali i iznenadni poljupci u ruku kao znak zahvalnosti čine ju posebnom.
Na kraju puta, kad svaki korak stvara bol, kad svaki uzdah obilježava prošle godine, a svaki treptaj umornog oka poput kazaljke na satu otkucava posljednje minute, ona i dalje ponosno korača.
Njen nježni, molećivi pogled kojim od vrata do vrata lokalnih kafića traži boce...cilj i sredstvo svog preživljavanja, je gotovo stidljivo ponosan ali i ponosno sraman.Teško je ženi na kraju svog života, umjesto da uživa u čarima zlatnih godina...gledati kako svu svoju sreću ispušta i vidi je u tom plastičnom proizvodu.
Možda se držala one da sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate.
Svaka vrećica u kontejneru, svaka prljava odbačena boca u njenim očima predstavljaju sretan znak, još jedan komadić kruha više na njenom čistom, ali olinjalom stolnjaku.
Onako stara i krhka, bolesna i ponosna, nježna i mudra izlazi iz kafića s par bočica u ruci, te poput pirotehničara istražuje svaki dio hladnog zagrebačkog asfalta koji nema milosti za njene želje i potrebe.
I ona boca koju je momčić, koji bi joj mogao i unuk biti (već dugo ga nije vidjela) sa zlatnim satom na ruci i debelim lančićem oko vrata, izbacio kroz prozor svog skupocjenog auta, Barici je predstavljala dar...nebeski dar kojeg prigrli, pogleda u nebo i uzdahne: "O Bože, hvala ti na ovom komadiću kruha koji si mi poslao" te spremi u svoju vreću odguravši ju na kotačićima.
Odbačena od obitelji,bez umrlog muža,susjeda,prijatelja, ali i neprijatelja, bez igdje ikoga s još jednim "ulovom" krene dalje...korak po korak...
A on je težak, sve teži i teži...no, nada da će ju dovesti do njenog
današnjeg kruha sve je lakša i veća.
Barica ga želi sama zaraditi i kupiti, iako njen životni ciklus dolazi svom kraju, ona i dalje ponosno gleda u plafon svoje skromne sobe.

ŽIVOT NA DAR

U hladno zagrebačko jutro, misli mu vrludaju vijugavim cestama sjećanja.
Gledajući prodornim pogledom spuštanje nježnih bijelih pahuljica po krovovima kuća, neprimjetno odluta s mislima negdje...
Nije to prošlost, niti sadašnjost...čine se više kao nekakvi ružni snovi u mračnoj noći budućnosti.
Lagana drhtavica i snažni uzdah prolaze mu kroz tijelo, dali od zime ili od snova, ni sam nije shvatio.
Pitanje koje je često sam sebi postavljao, kako i zašto se to dogodilo?
Hoće li nestati i otići zauvijek u zaborav ? Možda se opet povrati?
Onda onako rezolutno odmahne rukom...ma neću ni pomišljati na to.
Ali duboko u podsvijesti,u samoj njenoj srži šire se negativne vibre.
Kao da je bilo jučer, a prošlo je vremena, dolazaka sunca i odlazaka dana i njegovog spajanja s noći.
Kroz misli mu prođe to jutro, zapravo ta teška noć bez sna, gušenje i patnja, šetnja malim stanom(kao da će hodanjem pobjeći od boli) i želja da što prije osvane zora, da prođe ova mračnina i zasvjetli sunce na obzoru.
Valjda je mislio da će samom promjenom noći u dan i njemu samom doletjeti bolje vijesti bijelom golubicom koja je proletjela ispod sivog neba.
No, svaki minut i sat u njemu su stvarali dodatni pritisak,nervozu i bol.
Kako god hrabar bio teško mu se suočiti s istinom, odbijao je negativne misli koje su dolazile čudnim putevima rušeći prepreke na cesti.
Najednom je prevladao razum, svjesnost stanja i osjećaj nemoći.
Put ka bolnici bio je kratak i pust, bez slike, bez tona. Ništa nije vidio, ništa zapamtio osim želje za odgovorom na čudne pritiske u tijelu...nešto što dosad nije doživio, a život mu baš nije bio posut cvijećem.
Stvari su bistrije nakon pregleda u hitnoj...ti pogledi, taj osjećaj koji ga prožima nije se mijenjao i bio je potpuno sazreo, gotovo do boli..Stari moj, ovdje se nešto ozbiljno događa, ostani cool..
U periodu od nekoliko sati sve je tako bistro, poput vode u čaši ...
Svaki otkucaj minute, svaki sat jednog dana, svaki uzdah proteklog vremena prolazili su pored njega, on u pidžami na krevetu, pogledom prema svjetlu dana i tami noći, kao da iščekuje vijest ma kakva ona bila.
Preko puta, čuo se zvonak glas oronula starca, njegove životne priče prepune iskustva,mudrosti, humora i emocija.Riječi su razbijale dosadu bolničkih noći.
A On, onako zamišljen i krhak nije gubio nadu i vjeru u bolje sutra.
Smijao se Dedinom jutarnjem crnom humoru kad je na zvuk kolica s hranom uskliknuo:
"Oh, evo ih po mene!Vode me na groblje!", ali se i cerio noćnom šaljivom prizoru i bijelom mantilu izmišljenog svećenika koji je posjetio starca u dubokom snu, a ovaj se probudivši pomisli:
"Ah, zar me je doša ispoviditi, sigurno ga je ona moja žena poslala!
Hoće me se šta prije riješiti!!"
Miješali su se osjećaji veselja i tuge, suza i smijeha te brige i opuštenosti.
Prolazili su dani, vizite i posjete,prolazile su misli i šetnje po sobi.
Onda je jednog predivnog nedjeljnog jutra,
uz snažne doticaje sunca sa staklom na prozoru bolničke sobe,čuo riječ koja je odredila njegovu budućnost.
Unutra na jednoj strani,On u krevetu, a na drugoj stolica na kojoj sjedi mladi doktor,koji nije sretan poslom kojeg obavlja,a posebno činjenicom da i ovaj dan mora biti baš tu di je.Onako hrapavog glasa, pomalo nezainteresirano, tiho prozbori:"Ovo što ću vam sada reći pokvariti će vam cijeli život,morati ćemo vas poslati pod nož, nismo to htjeli prije reći, a znali smo od prvog dana.
Radi se o transplataciji srca."
Misao koja mu se vrzmala po glavi, ali je se nije usudio izgovoriti, prostrujala je sobom poput snažnog odjeka jeke.....transplantacijaaaa!!
Kako surovo i grubo rečeno?!!Koliko ljudske hladnoće u profesionalizmu?!
Pogled pun praznine obojao je bijeli zid onako nepravilnim, nervoznim potezima kista.
Snažni zamasi i čvrsti dodiri činili su djelo posebnim, a tijelo napetim...
Osjećao se kao da se srušio niz stube i sad skvrčen leži u podnožju.
Boca Jack Danielsa u ormariću predviđena za oproštaj od Doka ostala je nedirnuta...vjerovatno je pomislio možda će mu trebati da razbije strah od neizvjesnosti ili je to sama osveta za lošu vijest, jer kolko god mi šutjeli o tome...ipak prihvaćamo samo one dobre.
Naravno, bio je to težak dan, još teža noć...misli snažno opsjedaju mali i veliki mozak.Razaraju cijelo tijelo isuviše snažnom željom da spoznaju bit te riječi od dugačkih petnaest slova.
Što? Kako? Zašto? Pitanja milion,do odgovora teško doći.
Zar je ovo istina? Koliko će još dugo živjeti?
Hoće li doista mjenjati srce? Oh, Bože!
Koji mrtvac će biti tako dobar da mu posudi ono što njemu očito više neće trebati? Što će reći obitelji prije tog samog čina?
Dali će imati snage zucnuti nešto pametno?
Možda će uspjeti supruzi blago šapnuti na uho da pozdravi djecu!?? Samo da im kaže da čuvaju mamu i da će ih tata paziti odozgo, ako nešto pođe po zlu.
U tom trenutku suza mu nježno klizni niz lice...
Roj misli poput košmara vrtilo mu se kroz glavu,teško se nositi s tim, ovako mlad i onako slab i snužden.Bio je žalostan jer još nije dovršio sve u ovom životu.
Nije postigao sve, bio je izgubljen, osjećao se kao da zapravo nije trebao tu biti. Odjednom kad je izgubio svu nadu,kad su mu crne slutnje opsjedale misli,kao iz vedra neba mu sine odgovor na sva ta silna pitanja...
Evo ti život na dar...odjekne duboko iz dubine tijela i pridruži se ostalim mislima, te počne okupirati sve pore bolećivog organizma.
Imaš priliku da se izboriš za njega, još si mlad! Ako snažno želiš život, imat ćeš ga! Osjećaj sumnje je pretvorio u nepokolebljivu vjeru,znao je da će se ostvariti ono što je zaželio.
Vjerovao je da postoji razlog za ovakvo stanje, ali isto tako je svjestan čitavši Tajnu i živjeći istu da sve što mislimo ili osjetimo stvara nam budućnost.
Ovog trenutka se može početi osjećati zdravim,može početi osjećati ljubav koja ga okružuje, tako snažno i tako dostojno divljenja.
Samo je malo potrebno da bi čovjek bio sretan.

TKO TO TAMO PEVA?

Autobus na peronu. Onako oronuo,"apšisao" od godina i prijeđenih kilometara, asfalta i ratnih tegoba.
Putnici pripremaju torbe,nervoza kod nekih raste sve više i više što se putovanje približava.Ipak je ovo događaj...put u središte EU nije bilo kakvo putovanje.
Uzbuđenje koje se godinama kupi u njima, cijeli svoj život posvetili su odlasku i putovanju ulicama civiliziranog zapada.
Neki su pohađali visoke škole , a neki i ne...poslove koje su obavljali i karijere koje su teškom mukom razvili dobit će "težinu" i smisao.
"Krenimo ljudi...krenimo što prije...opet ćemo zakasniti, zar nije dovoljno da su ovi Slovenci,Bugari, Rumunji i ostali stigli prije nas?" upita nervozno Šeks, a uz klimanje glavama podrže ga i ostali putnici.
Jedino je Sanader kao otprije poznati destruktivac uspio reći:
"Neznam samo tko će nas voziti, Jadranka nije baš najbolja za duga putovanja...očito joj nisam smio dati dozvolu za vožnju! Da se razumimo, nemam ništa osobno protiv, ali uz to je i ovaj autobus očito prevelik zalogaj neiskusnoj vozačici"
Taj izraz zabrinutosti i ljubomore prenio se i na Barba Luku...koji onako ispod oka podrži migom svog omiljenog vozača.
Naravno da su ga neki uspjeli snimiti u tom trenutku, posebno je pronicljiv i vispren stari lisac,zagorac (ošišan poput Kojaka)..Jarnjak.
Policijsko oko ga ni ovaj put nije iznevjerilo, namirisao je želju nekih kolega da preuzmu kontrolu nad autobusom i sami upravljaju njime.
Odmah je reagirao duhovitom opaskom...
" Tko kaže da Jaca nezna da vozi, ako treba može da vozi i zatvorenih očiju?"
Čuo se smijeh, čuo se uzdah...negdje u daljini šaputali su i mlađi putnici...nevjerujući u izrečeno.Među njima se isticao Zoki koji je uzdahnuo i tiho prozborio:
"Ljudi, nemojte izazivati nesreću, ja sam da uzmemo štapiće pa da izvlačimo tko će upravljati busom.Vidite i sami da se raspada,čak mu ni generalka nemože pomoći.
Onaj tko izvuče veći, taj drive-a,rekao bi prof.English."
Odmah su odobrili takvo promišljanje mladca njegove starije kolege Vesna i Kajin.
Ovaj potonji, s bocom pive u ruci...vjerovatno mu se osušilo grlo zaradi nervoze i uzbuđenja potapša Milanovića po ramenu i reče gledajući Ivu u oči:
"Ti si svoje odvozio, ja bih rađe da volan uzme Zoki, a ako ne, može i Jaca, samo ti ne!" Oštro ga pogleda Bandić i promrlja za sebe: "Kaj bolan ovaj pripoveda? Nebu više dobil peneza za pivčeka!"
Sa strane su sjeli Šeks, Šuker i Čobi, kratko vijećali te dogovorili strategiju...
Jaca će voziti, Ivo leti iz busa, a barba će biti pod budnim okom Jarnjaka...
Ustadoše, pozovu putnike na mjesta, objave odluku i uz blago negodovanje krenuše na put, koji ne izgleda dugačak, ne izgleda težak niti opasan, ali doista skepsa prema vozačici još uvijek lebdi..
Što je najgore...idu na put, a novca nigdje...trebat će hrane i pića, no nažalost plaća još nije sjela, a ionako su većina u kreditima.
Posebno je Šuker zadužen, no on je ovo putovanje i shvatio kao mogućnost da se izvuče iz dugova.
Imao je u džepu "medvjeda" kojeg je "posudio" od susjeda, umirovljenika s petog kata.
Dok je vozilo lagano plovilo Slovenskim cestama s vidljivo naljepljenom vinjetom(koju je Jaca "užicala" od Boruta) da nebi pala kazna čuo se sa dna busa Pupovčev uzvik:
"Kolege, sjetih se da smo mogli povesti i Tadića, Jeremića i Koštunicu...oni su također spominjali mogućnost da nam se pridruže"
Neki se nasmijaše, neki potvrdno kimnuše te bi možda čak i stali, ali se javi Stipe, podignuvši obrve i reče:"Ne dolazi u obzir, nisu platili karte, a vozili bi se...posebno me živcira onaj Dodik, koji nikad ne plaća, a pun je ko brod"
Onda je Jadranka dubokim glasom kao iz paštete prozborila:
" Dragi putnici, čuli ste na peronu neke sumnje u moju vožnju!??"
Tiho uzdahnuvši nastavi:"Tko je rekao da nemogu voziti zatvorenih očiju? Tko? Šukeru,uzmi krpu i veži mi oči...ti me samo navodi!"
Odmah nastade graja i vika, nervoza i panika..sve dok Ivan ne zaveže i posljednji čvor...najednom tišina, pogledi puni straha i neizvjesnosti,oznojenim rukama čvrsto prigrljena sjedala. Nitko više nije spomenuo niti riječ...zavladao je potpuni tajac..jedino se s radija čula pjesma...

Sviće zora u subotu
Dan doleće iz daljine
Siromasi ovog kraja
Čekaju da sunce sine, čekaju da sunce sine
Joj ojoj, joj ojoj…

Za Bruxeles (za Bruxelles)
firmom Mesić (firmom Mesić)
Upravo se narod sprema
Sve razloge za put ima
Samo sreće valjda nema, samo sreće valjda nema
Nema, jooj...

Nesrećnik sam od malena
Od sve muke pesme pevam
Voleo bih majko mila
Da sve ovo samo snevam, da sve ovo samo snevam
Joj ojoj, joj ojoj…

BITI ILI NE BITI ??!!

Završnica ovih kvalifikacija donosi jako zanimljiv susret dviju susjednih država, zemalja koje su potaknuli pitanje neovisnosti bivših jugo-republika...
Slovenija, koja je već osigurala nastup na Euru 27 i Hrvatska kojoj je to posljednja prilika da ostvari san svih generacija.
Očekuje se veliki meč, poznato je da se tenzije vuku već dugih 15-tak godina, ali ih novi izbornici Jadranka Kosor i Borut Pahor (koji su prije meča imali konferenciju za novinare) pokušavaju sniziti, raspirujući plamen u kaminu dnevne sobe malenog hotela, dok ispijaju čašice ohlađenog šampanjca.
Vjeruje se da su to zapravo taktički potezi oba izbornika, jer i jedan i drugi pokušavaju svoju javnost umiriti i pripremiti za eventualni neuspjeh.
Ono što je pozitivno u pripremi meča je to da se utakmica igra na neutralnom terenu, u Bruxelesu, na stadionu Haysel, predvođena vrlo jakom sudačkom postavom na čelu sa glavnim sucem g.Barrosom i pomoćnicima O.Rehnom, Bildtom,Svobodom, a delegat utakmice će biti izaslanik UEFE g.Jeremić.
Bilo je nekih neslaganja sa izborom ove štovane gospode, naročito su protestirali predsjednici nogometnih saveza g.Türk i g.Mesić, no njihov glas nije došao do uha moćnika UEFE. Pokušavalo se na različite načine lobirati nebi li se stvorila prednost prije samog početka utakmice.
Kakva je atmosfera u protivničkim taborima govori podatak da Pahor nije baš najmirniji, bez obzira šta se već plasirao na Euro27 , ne smije izgubiti utakmicu "života" jer domaća javnost puno očekuje od ove generacije(a i pobjeda protiv susjeda bila bi "slađa" nego samo kvalificiranje na Euro27), ali isto tako ima i nekih problema sa sastavom.Prije svega ozlijedio mu se jedan od kotačića obrane Erjavec, a čini se da to nije jedini problem Pahora.
Naime, disciplinska komisija SNZ odlučuje o tome dali će na ovoj utakmici imati pravo igrati i veterani Janša i Jelinčič koji su važan kotačić Slovenskog nogometa.
Dodatan nemir unijela je i gđa.Kosor sa tajnom ponudom za Pahora...
Rekla mu je nježno na uho:"Borut, daj malo popustite, Vi ste se plasirali, a nama je ovo važna utakmica..znaš da moram umiriti narod nakon harača" ali Borut ne odgovori odmah, već pogleda u daljinu, prema obzoru i izusti: "Draga Jaco, možemo se dogovoriti, Vi nama malčice mora, a mi Vama Euro."
Gđa Kosor se blago nasmije i poput bivših političara izgovori:"Nedam ni komadić hrvatskog teritorija" i nastavi odlučno: "BOLJE RAT NA TERENU NEGO PAKT NA MORU"
Borut ostade iznenađen snagom izričaja Hrvatske izbornice i povuče se u svoj kamp u Kranjsku Goru da bi što bolje pripremio momčad.
Pripreme su naporne,očito je da će borba biti do posljednje kapi znoja, radi se danonoćno, čak više po noći da poznate Hrvatske špijunske službe nebi otkrile taktičke i ine poteze Slovenaca.
Nije ni Jadranka Kosor bez problema, navukli su se neki koje je naslijedila od Sanadera, prije svega problem nedostatka momčadskog duha(ekipa se raspada), očito je da treba osvježiti tim novim igračima, ali postoji strah od promjena.
Izbornica misli da se tim neće uspjeti uigrati pa se odlučila na više manje staru ekipu.
No, najvažniji potez je ipak uspjela napraviti...nagovorila je vrsnog stručnjaka Zorana Milanovića da se priključi ekipi i pomogne u ovoj "be or not to be" utakmici.
Zoki je pristao da bude član stožera do završetka ovog dvoboja jer smatra da je ovo najvažniji iskorak repke i da se moraju ujediniti sve snage hrvatskog nogometa.
Izbornica je svoje momke predvođena vedetama Čobankovićem i Ivanom Šukerom odvela u stalnu bazu HNS-a, u Čatež...nedaleko od granice.
Vjeruje se da će zaštitarske službe očuvati mir i koncetraciju momčadi od agresivnih Slovenskih tajnih službi...
Atmosfera je napeta, može se rezati nožem...čak je bilo i nekoliko incidenata sa obje strane.
Naime, jedan je Slovenski građanin na turističkom obilasku Imotskog bio prisiljen od domaćih fanova da hoda do dna Modrog jezera i nazad.
Fantje je nakon silnih napora i pješačenja od gotovo sat vremena bio potpuno iscrpljen, nije vidio izrezani pršut na stolu i bocu crnog dalmatinskog vina, već je onako umoran i uzrujan nervozno odmahnuo rukom i otišao iz grada.
Također, u podnožju Kranjske gore, pročula se vijest koja je odjeknula u Hrvatskim medijima o maltretiranju mladog dalmatinca na skijanju .
Čovik je uhvaćen od grupe žestokih navijača slovenske repke (učitelja skijanja) koji su ga natjerali da mora izići iz toplog hotela, uzeti skije, ostaviti kuhano vino i otići na padinu, na hladni(mokri) snijeg i vježbati skijanje...
Navodno je ovom to jako teško palo...gotovo je došlo do fizičkog sukoba.
Eto, ovo su posljednje vijesti iz protivničkih tabora prije završnog obračuna.
Nadamo se samo da će se izbjeći dodatna trvenja i svađe te će pitanje "boljeg" rješiti na zelenom terenu uz fer i korektno ponašanje.
Svjetla reflektora su upaljena....