TAMA NAŠE SVJETLOSTI

Tamo, tamo da putujem
tamo, tamo da tugujem....

Nekad davno ovim je stihovima naš veliki pjesnik izrazio zahvalnost svom rodnom kraju za pruženu mogućnost da postane ono što jest.
Čovjek bez doma,osoba bez svoje prošlosti nije potpuna.
Vidimo i sretnemo ljude u svom okruženju koji na različite načine vraćaju svoj "dug prema domovini".
Mislim da je to pošten odnos jer zahvalnost, skromnost i skrušenost osobina velikih ljudi.
Siguran sam da se to može preslikati i na rodni kraj, na mjesto koje s pravom uvijek možeš nazvati svojim, ono koje ti je dalo život i usadilo osobine koje te čine takvim kakav jesi.
Svi smo mi na različite načine dužnici našeg kraja...trebamo kleknuti i poljubiti zemlju koja nas je "rodila",vratiti joj djelić pruženog blaga kojim nas je opskrbila.
Poznavajući ljude i prateći odnose u hrvatskom društvu, ali i vani uvidio sam da se taj odnos poštuje, razvija i cijeni.
Onda u isto vrijeme vidim, čujem, pročitam kako se u Imotskom ništa ne događa, kako naše malo misto polako tone u prošlost, u zaborav, kako već desetljećima ostajemo potpuno izolirani od svih bez nade za razvojem, životom i boljitkom.
Vjerovalo se da će stvaranjem Hrvatske države ovaj domoljubni i ispaćeni te ugnjetavani kraj dobiti mogućnost za napredak, da će gospodarstvo procvasti, da će se smanjiti silne migracije i emigracije, da će mladi obrazovani ljudi služiti svom domu, da će djeca trčati sretna našim parkovima, ulicama i sportskim terenima.
Nažalost, ništa se nije dogodilo.
Imotski je sve otuđeniji, udaljen od svih, zaboravljen i od političara i od gospodarstvenika,ali i od većine svojih bivših građana.
Kako je moguće da vrli "domoljubi" bili oni političari ili gospodarstvenici, kulturni radnici ili novinari, obični građani ili sportaši,(porijeklom iz Imotskoga) svi oni koji mogu nisu našli potrebu da se oduže svom rodnom kraju?
Čast iznimkama(vjerovatno ih ima)ali uglavnom su u toj svojoj epizodi na javnoj sceni osigurali boljitak sebi i svojoj užoj obitelji.
Kako to da smo tako kruti, da smo tako hladni, da smo tako nezainteresirani za ono što nam je omogućilo da budemo to što jesmo?
Neznam, vjerovatno su to pitanja za psihologe,antropologe i ostale koje se bave čovjekom kao individuom.
Teško je shvatiti da se jedan takav predivni kraj pun prirodnih ljepota,na kamenu izrastao, znojem, suzama i krvlju zaliven,prepušta propadanju i odumiranju poput osušenog trsa loze kojoj fali samo kap vode da bi procvala i donijela novi život.
Nemamo poštenu cestu, niti tunela, bez tvornice smo i razvijene poljoprivrede, jako je malo škola, vrtića, igrališta,nemamo muzeja,kazališta ni kina niti kvalitetnog razvojnog projekta, ni ljubavi za naš "lipi" kraj....ništa nema na obzoru.
Isto tako nema ni knjige, novinarskog teksta, umjetničkog djela ....
Zašto smo svoju "majku zemlju" ostavili na cjedilu??
Zašto smo bez trunke grižnje savjesti okrenuli leđa i otišli u "tamu" svoje osobne svjetlosti??
Zašto komadićem svojeg znanja,bogatstva i moći ne darujemo rodni kraj,poput zraka za čovjeka koji je na aparatima i treba našu pomoć, ali je isuviše ponosan da bi ju tražio?
Imena neću spominjati, duboko u sebi svi smo svjesni svoje odgovornosti (bar se nadam).
Vrijeme je da je preuzmemo.....inače nećemo imati gdje tugovati!!

Imotski-sve ceste vode desno.....

Imotski.......aaah, moja ljubav...moja prošlost, sadašnjost, a nadam se i budućnost.

Grad na granici s Hercegovinom...40-tak kilometara od mora, mješavina različitih kultura.

Smješten na brdašcu iz kojeg dva duboka prodorna oka promatraju polje ispod njega.

Ta dva divna oka su jezera, Modro i Crveno....a obzirom da se kaže da su oči duša čovjeka tako su i ta dva jezera duša Imotskog.

Sa suprotne strane, s visoka Imotski promatra Biokovo, planina koja nas spaja i dijeli.....

Između ova dva brdašca smjestilo se polje koje svojim koritom "šara" rijeka Vrljika, ista ona koja daje život tom izmučenom kraju i ona koja svojom ljepotom čini i mjesto ljepšim.

Ceste kojima mnogi od nas putujemo svojoj rodnoj kući, ceste koje su u dalekoj prošlosti izgrađene, su putevi tuge i suza i sreće....plačemo kad dolazimo(od sreće),a jecamo kad odlazimo(od tuge)

A dolasci i odlasci su sastavni dio života stanovnika Krajine, odlazili su nam djedovi, roditelji i mi sami, a bojim se nažalost i naša djeca.

Pitate se zašto Imotski uvijek putuje desnom stranom ceste.....uvijek desno, nikad lijevo!

Siromaštvo, rad i ponos te ljubav prema domovini odlike su kraja mog.

Uvijek smo bili odani državi Hrvatskoj(bila je i bit će iznad sveg) a zbog pritisaka u prošlosti taj domoljubni naboj izražavan je kroz desnu opciju u političkom smislu.

Tako je kontinuirano od prvih demokratskih izbora do danas.

U tom kontekstu treba gledati i uvjerljivu izbornu pobjedu Milana Bandića u Imotskom i cijeloj Krajini. Zašto?

Nije u pitanju obrazovanje (kako mnogi razmišljaju) jer su dolje ljudi obrazovani kao i u ostatku Hrvatske već se radi o nizu faktora, a neki od njih su mentalitet Dinarskog čovjeka, prošlost koja je na tom području bila izraženija u negativnom smislu te utjecaj religije koja je dolje puno prisutnija u odgoju i stasanju mladog čovjeka.

Kako se iz političko-ekonomskih razloga tu nije moglo opstati, imoćani su postali ptice selice tako da se može reći da danas gotovo da ne postoji niti jedna država na svijetu, a da nema jednog imoćanina u njoj.

Svi ti tkz. gastrajbarteri također imaju snažan utjecaj na formiranje mišljenja i odnose na političkoj sceni.

Uglavnom je većina ljudi na toj liniji, rijetki su drugačijeg razmišljanja, ali ih ima..... neću ih nabrajati, ali bi svakako spomenuo Vladu Gotovca kao osobu visoke političke i moralne vrijednosti.

No, ipak prevladavaju oni koji misle da brane nacionalne interese....vjerujem da nisu ni sami svjesni svog izbora i posljedica koje snose osobno i kao cjelina....

Iako drugačije razmišljam, iako nisam u tom smjeru ceste....ovim blogom želim osigurati pravo tim ljudima da drugačije misle, a da ne budu prikazani kao zaostali i anahroni nacionalisti.

Pozivam sve (ako ih ima) koji budu ovo čitali, a nisu nikad bili u Imotskom..da dođu, da vide taj prelijepi ispaćeni kraj prošaran mediteranskom kulturom, arhitekturom i običajima, da osjete i uživaju u mirisu i ljepoti prirode kojom smo blagoslovljeni, ali i da upoznaju te poštene i gostoljubive stanovnike i prepuste se uživanju.

Vjerujem da ćete lakše shvatiti i razumjeti taj misaoni sklop...kamena, rada, ponosa i domoljublja.

Nadam se da sam barem malo pridonio razumjevanju i toleranciji.....dođite!