TAMA NAŠE SVJETLOSTI

Tamo, tamo da putujem
tamo, tamo da tugujem....

Nekad davno ovim je stihovima naš veliki pjesnik izrazio zahvalnost svom rodnom kraju za pruženu mogućnost da postane ono što jest.
Čovjek bez doma,osoba bez svoje prošlosti nije potpuna.
Vidimo i sretnemo ljude u svom okruženju koji na različite načine vraćaju svoj "dug prema domovini".
Mislim da je to pošten odnos jer zahvalnost, skromnost i skrušenost osobina velikih ljudi.
Siguran sam da se to može preslikati i na rodni kraj, na mjesto koje s pravom uvijek možeš nazvati svojim, ono koje ti je dalo život i usadilo osobine koje te čine takvim kakav jesi.
Svi smo mi na različite načine dužnici našeg kraja...trebamo kleknuti i poljubiti zemlju koja nas je "rodila",vratiti joj djelić pruženog blaga kojim nas je opskrbila.
Poznavajući ljude i prateći odnose u hrvatskom društvu, ali i vani uvidio sam da se taj odnos poštuje, razvija i cijeni.
Onda u isto vrijeme vidim, čujem, pročitam kako se u Imotskom ništa ne događa, kako naše malo misto polako tone u prošlost, u zaborav, kako već desetljećima ostajemo potpuno izolirani od svih bez nade za razvojem, životom i boljitkom.
Vjerovalo se da će stvaranjem Hrvatske države ovaj domoljubni i ispaćeni te ugnjetavani kraj dobiti mogućnost za napredak, da će gospodarstvo procvasti, da će se smanjiti silne migracije i emigracije, da će mladi obrazovani ljudi služiti svom domu, da će djeca trčati sretna našim parkovima, ulicama i sportskim terenima.
Nažalost, ništa se nije dogodilo.
Imotski je sve otuđeniji, udaljen od svih, zaboravljen i od političara i od gospodarstvenika,ali i od većine svojih bivših građana.
Kako je moguće da vrli "domoljubi" bili oni političari ili gospodarstvenici, kulturni radnici ili novinari, obični građani ili sportaši,(porijeklom iz Imotskoga) svi oni koji mogu nisu našli potrebu da se oduže svom rodnom kraju?
Čast iznimkama(vjerovatno ih ima)ali uglavnom su u toj svojoj epizodi na javnoj sceni osigurali boljitak sebi i svojoj užoj obitelji.
Kako to da smo tako kruti, da smo tako hladni, da smo tako nezainteresirani za ono što nam je omogućilo da budemo to što jesmo?
Neznam, vjerovatno su to pitanja za psihologe,antropologe i ostale koje se bave čovjekom kao individuom.
Teško je shvatiti da se jedan takav predivni kraj pun prirodnih ljepota,na kamenu izrastao, znojem, suzama i krvlju zaliven,prepušta propadanju i odumiranju poput osušenog trsa loze kojoj fali samo kap vode da bi procvala i donijela novi život.
Nemamo poštenu cestu, niti tunela, bez tvornice smo i razvijene poljoprivrede, jako je malo škola, vrtića, igrališta,nemamo muzeja,kazališta ni kina niti kvalitetnog razvojnog projekta, ni ljubavi za naš "lipi" kraj....ništa nema na obzoru.
Isto tako nema ni knjige, novinarskog teksta, umjetničkog djela ....
Zašto smo svoju "majku zemlju" ostavili na cjedilu??
Zašto smo bez trunke grižnje savjesti okrenuli leđa i otišli u "tamu" svoje osobne svjetlosti??
Zašto komadićem svojeg znanja,bogatstva i moći ne darujemo rodni kraj,poput zraka za čovjeka koji je na aparatima i treba našu pomoć, ali je isuviše ponosan da bi ju tražio?
Imena neću spominjati, duboko u sebi svi smo svjesni svoje odgovornosti (bar se nadam).
Vrijeme je da je preuzmemo.....inače nećemo imati gdje tugovati!!