NAJSRETNIJI JE ONAJ ČOVJEK KOJI JE UČINIO SRETNIMA NAJVIŠE DRUGIH LJUDI
Slabog, otežanog koraka približava nam se oronula starica, sivim bojama izborana, ali i crtama lica koje odaju nekadašnju ljepoticu u tijelu današnje neprimjetne figure.
Žena u crnom,niskoga rasta, u komadima odjeće koje već odavno nosi na sebi i s neprimjetnom razlikom dali je vani ljeto ili zima, odaje svu težinu modernog vremena koja se poput prese spustila na njeno krhko i bolećivo tijelo.
Njene misli otplove nemirnim valovima života ka davnim godinama kad je kao mlada, zgodna i lijepa cura s velikom željom u sebi iščekivala dane koje dolaze.
Ali surova realnost joj prekine slatke snove...i sada putuje ka svom svakidašnjem cilju,a on je tako blizu, a tako daleko.Traži priliku za preživljavanje dana današnjeg, dugog i teškog, mutnog i tužnog, upravo onog koji za nekog predstavlja lijepi trenutak, a njoj donosi nemir i strah u tijelu.
Buđenje u zoru, dok još mrak pokriva gradske ulice svojim tamnim plaštom, njoj donosi grč na lice i uzdah pun boli i težnje.
Pogled u plafon iz kreveta stare sobe izraz je molbe za uspješnim danom.
Kome se obratila? Tko je taj koga je zamolila da joj donese više sreće danas?
To samo ona zna.
Također je svjesna da tih nekoliko stotina kuna mirovine kojih joj velikodušno isporučuje dražava nije dovoljno za preživjeti buduće dane.
Da bi uspjela opstati na teškom životnom putu i ne završiti odmah u hladnom kovčegu nekog pogrebnog poduzeća mora svakodnevno slati poruke onom gore da joj pošalje što više boca danas.
Barica....tužna, osamdesetgodišnja dama sa mnoštvom životnih priča, puna boli i sreće, različitih emocija koje prožimaju njeno sitno tijelo dolazi do kraja svoje storije.Ta sjajna bakica kojoj samo nekoliko bočica mogu uljepšati dan i njen zarazni osmijeh te topli pogled koji otaplja i najhladnija srca potpuno me "kupila".
Ta čarobna nježnost i nevinost kao i ona blitva iz njenog vrta kojom kompezira uslugu, ali i iznenadni poljupci u ruku kao znak zahvalnosti čine ju posebnom.
Na kraju puta, kad svaki korak stvara bol, kad svaki uzdah obilježava prošle godine, a svaki treptaj umornog oka poput kazaljke na satu otkucava posljednje minute, ona i dalje ponosno korača.
Njen nježni, molećivi pogled kojim od vrata do vrata lokalnih kafića traži boce...cilj i sredstvo svog preživljavanja, je gotovo stidljivo ponosan ali i ponosno sraman.Teško je ženi na kraju svog života, umjesto da uživa u čarima zlatnih godina...gledati kako svu svoju sreću ispušta i vidi je u tom plastičnom proizvodu.
Možda se držala one da sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate.
Svaka vrećica u kontejneru, svaka prljava odbačena boca u njenim očima predstavljaju sretan znak, još jedan komadić kruha više na njenom čistom, ali olinjalom stolnjaku.
Onako stara i krhka, bolesna i ponosna, nježna i mudra izlazi iz kafića s par bočica u ruci, te poput pirotehničara istražuje svaki dio hladnog zagrebačkog asfalta koji nema milosti za njene želje i potrebe.
I ona boca koju je momčić, koji bi joj mogao i unuk biti (već dugo ga nije vidjela) sa zlatnim satom na ruci i debelim lančićem oko vrata, izbacio kroz prozor svog skupocjenog auta, Barici je predstavljala dar...nebeski dar kojeg prigrli, pogleda u nebo i uzdahne: "O Bože, hvala ti na ovom komadiću kruha koji si mi poslao" te spremi u svoju vreću odguravši ju na kotačićima.
Odbačena od obitelji,bez umrlog muža,susjeda,prijatelja, ali i neprijatelja, bez igdje ikoga s još jednim "ulovom" krene dalje...korak po korak...
A on je težak, sve teži i teži...no, nada da će ju dovesti do njenog
današnjeg kruha sve je lakša i veća.
Barica ga želi sama zaraditi i kupiti, iako njen životni ciklus dolazi svom kraju, ona i dalje ponosno gleda u plafon svoje skromne sobe.
