Dida moj...

Sjedeći na udobnom kožnom trosjedu ...razmišljam...zatvorenih očiju..
Moje misli odlutaju u daljinu...u rodni kraj...sjetih se svog dide i dana
kad sam ga posljednji put vidio...živog.
I onaj vlažni pogled prema njemu dok su koritom mu naboranog lica potekle rijetko viđene suze,a gorki jecaji odali svu tugu trenutka i bol oko njegovog srca zbog odlaska u daleko i nepoznato nas koje je jako volio i
s kojima ga vežu tako posebno čvrste veze da je ponovno osjetio radost života koji ga nije mazio i u kojem je imao premalo takvih osjećaja.
Trenutak koji će mi zauvijek biti urezan u pamćenje je kad smo ulazili u
auto uziknuvši onako u tuzi i očaju grleći svog praunuka "Nikada te više
neću viditi".
I danas te riječi paraju moje srce....i danas mi se ta slika pojavljuje pred
očima, kao nekakva spona između obiteljskih odnosa, rodnog kraja i životnog ciklusa.
Proživio je dida težak život u radničkoj obitelji, protkan siromaštvom, teškim radom, bolestima i mnogobrojnoj obitelji koja je poput ptičica u gnijezdu svakodnevno iščekivala u svoj kljun komadić hrane da bi preživjela dan današnji.
Trenuci, sati, dani i godine su prolazile....život na margini ostao nepromjenjen... Vrijeme je uzelo svoj danak....došla je starost....pokucala na njegova vrata i onda kad obično takve događaje pretvorite u potištenost,depresiju i čangrizavost, on se preporodio i osjetio zadovoljstvo života u posljednjim godinama svog bivanja.
Pokrenule su se emocije, sreća, tople i bistre misli, briga za obitelj i unučad...
Uživali smo u njegovim pričama u hladnim zimskim danima
uz lagano pucketanje vatre i miris cjepanice koja izgara, te čašicu domaćeg vina.
Veselili se mislima koje su oslikavale prošlost i dragocjeno životno iskustvo da bi ih što vjerodostojnije prenio na nas, kako o apsurdnosti proživljenih ratova tako i o životu u Belgiji i Slavoniji.
U njegovim se očima pojavio sjaj, iskrena sreća koju je htio podjeliti s bližnjima...proveseliti se....popiti gutljaj omiljenog pića....sresti drage ljude....skuhati nešto i dodati koju žlicu maslinovog ulja više jer ga to veseli... Htio je čuti najnovije vijesti sa stranica Slobodne, koje smo mu čitali jer zbog mrena na njegovim umornim očima nije mogao sam.
Radovao se "Komentarima Malog Marinka", novostima iz Hajduka, intervjuima Dražena, Tonija i Gorana i uspjesima svih naših sportaša.
Sport mu je donosio osmijeh na lice, sjaj u oči, radost i snagu u čvrsto tijelo.
Znalo se dogoditi da se budi usred noći da bi pratio nekakvu košarkašku utakmicu.Sjećam se njegovog štapa na mom prozoru i poziva da se budim....počet će uskoro.
Posebno je njegovo srce kucalo za Hrvatsku...za tu malu zemlju u kojoj su se osjećali počeci krvave borbe za samostalnost... Vjerovao je u takvu budućnost, jutrima pogledavao preko Zavelima prema obzorju, iščekivajući novi dan i novo doba.
Nije ga dočekao...umro je u začecima borbe za čime je on (i generacije prije njega) žudio i što je sanjao u najskrivenijim snovima.
Ostvarila se ona crna misao s našeg ispraćaja, nikad ga poslije nismo vidjeli živog.
Odluta mi pogled na nebeski svod, među zvijezde i pomislim kako ćemo se jednog dana svi zajedno okupiti, popričati o ondašnjim danima i veseliti se trenutku.
I dok misli lepršaju prostranstvima,vidim mog dragog Didu u sivom olinjalom sakou s kapom na glavi i štapom u ruci,te osjećam njegovu toplinu srca i širinu duše koju je djelomično prenio u mene, želim mu zahvaliti za sve dobro i lijepo što me naučio i reći da i nakon toliko godina ostaje u meni, mojoj obitelji i svim ljudima koji su mi bliski.
Dida moj, hvala ti! Nikada te neću zaboraviti.!