ŽIVOT NA DAR

U hladno zagrebačko jutro, misli mu vrludaju vijugavim cestama sjećanja.
Gledajući prodornim pogledom spuštanje nježnih bijelih pahuljica po krovovima kuća, neprimjetno odluta s mislima negdje...
Nije to prošlost, niti sadašnjost...čine se više kao nekakvi ružni snovi u mračnoj noći budućnosti.
Lagana drhtavica i snažni uzdah prolaze mu kroz tijelo, dali od zime ili od snova, ni sam nije shvatio.
Pitanje koje je često sam sebi postavljao, kako i zašto se to dogodilo?
Hoće li nestati i otići zauvijek u zaborav ? Možda se opet povrati?
Onda onako rezolutno odmahne rukom...ma neću ni pomišljati na to.
Ali duboko u podsvijesti,u samoj njenoj srži šire se negativne vibre.
Kao da je bilo jučer, a prošlo je vremena, dolazaka sunca i odlazaka dana i njegovog spajanja s noći.
Kroz misli mu prođe to jutro, zapravo ta teška noć bez sna, gušenje i patnja, šetnja malim stanom(kao da će hodanjem pobjeći od boli) i želja da što prije osvane zora, da prođe ova mračnina i zasvjetli sunce na obzoru.
Valjda je mislio da će samom promjenom noći u dan i njemu samom doletjeti bolje vijesti bijelom golubicom koja je proletjela ispod sivog neba.
No, svaki minut i sat u njemu su stvarali dodatni pritisak,nervozu i bol.
Kako god hrabar bio teško mu se suočiti s istinom, odbijao je negativne misli koje su dolazile čudnim putevima rušeći prepreke na cesti.
Najednom je prevladao razum, svjesnost stanja i osjećaj nemoći.
Put ka bolnici bio je kratak i pust, bez slike, bez tona. Ništa nije vidio, ništa zapamtio osim želje za odgovorom na čudne pritiske u tijelu...nešto što dosad nije doživio, a život mu baš nije bio posut cvijećem.
Stvari su bistrije nakon pregleda u hitnoj...ti pogledi, taj osjećaj koji ga prožima nije se mijenjao i bio je potpuno sazreo, gotovo do boli..Stari moj, ovdje se nešto ozbiljno događa, ostani cool..
U periodu od nekoliko sati sve je tako bistro, poput vode u čaši ...
Svaki otkucaj minute, svaki sat jednog dana, svaki uzdah proteklog vremena prolazili su pored njega, on u pidžami na krevetu, pogledom prema svjetlu dana i tami noći, kao da iščekuje vijest ma kakva ona bila.
Preko puta, čuo se zvonak glas oronula starca, njegove životne priče prepune iskustva,mudrosti, humora i emocija.Riječi su razbijale dosadu bolničkih noći.
A On, onako zamišljen i krhak nije gubio nadu i vjeru u bolje sutra.
Smijao se Dedinom jutarnjem crnom humoru kad je na zvuk kolica s hranom uskliknuo:
"Oh, evo ih po mene!Vode me na groblje!", ali se i cerio noćnom šaljivom prizoru i bijelom mantilu izmišljenog svećenika koji je posjetio starca u dubokom snu, a ovaj se probudivši pomisli:
"Ah, zar me je doša ispoviditi, sigurno ga je ona moja žena poslala!
Hoće me se šta prije riješiti!!"
Miješali su se osjećaji veselja i tuge, suza i smijeha te brige i opuštenosti.
Prolazili su dani, vizite i posjete,prolazile su misli i šetnje po sobi.
Onda je jednog predivnog nedjeljnog jutra,
uz snažne doticaje sunca sa staklom na prozoru bolničke sobe,čuo riječ koja je odredila njegovu budućnost.
Unutra na jednoj strani,On u krevetu, a na drugoj stolica na kojoj sjedi mladi doktor,koji nije sretan poslom kojeg obavlja,a posebno činjenicom da i ovaj dan mora biti baš tu di je.Onako hrapavog glasa, pomalo nezainteresirano, tiho prozbori:"Ovo što ću vam sada reći pokvariti će vam cijeli život,morati ćemo vas poslati pod nož, nismo to htjeli prije reći, a znali smo od prvog dana.
Radi se o transplataciji srca."
Misao koja mu se vrzmala po glavi, ali je se nije usudio izgovoriti, prostrujala je sobom poput snažnog odjeka jeke.....transplantacijaaaa!!
Kako surovo i grubo rečeno?!!Koliko ljudske hladnoće u profesionalizmu?!
Pogled pun praznine obojao je bijeli zid onako nepravilnim, nervoznim potezima kista.
Snažni zamasi i čvrsti dodiri činili su djelo posebnim, a tijelo napetim...
Osjećao se kao da se srušio niz stube i sad skvrčen leži u podnožju.
Boca Jack Danielsa u ormariću predviđena za oproštaj od Doka ostala je nedirnuta...vjerovatno je pomislio možda će mu trebati da razbije strah od neizvjesnosti ili je to sama osveta za lošu vijest, jer kolko god mi šutjeli o tome...ipak prihvaćamo samo one dobre.
Naravno, bio je to težak dan, još teža noć...misli snažno opsjedaju mali i veliki mozak.Razaraju cijelo tijelo isuviše snažnom željom da spoznaju bit te riječi od dugačkih petnaest slova.
Što? Kako? Zašto? Pitanja milion,do odgovora teško doći.
Zar je ovo istina? Koliko će još dugo živjeti?
Hoće li doista mjenjati srce? Oh, Bože!
Koji mrtvac će biti tako dobar da mu posudi ono što njemu očito više neće trebati? Što će reći obitelji prije tog samog čina?
Dali će imati snage zucnuti nešto pametno?
Možda će uspjeti supruzi blago šapnuti na uho da pozdravi djecu!?? Samo da im kaže da čuvaju mamu i da će ih tata paziti odozgo, ako nešto pođe po zlu.
U tom trenutku suza mu nježno klizni niz lice...
Roj misli poput košmara vrtilo mu se kroz glavu,teško se nositi s tim, ovako mlad i onako slab i snužden.Bio je žalostan jer još nije dovršio sve u ovom životu.
Nije postigao sve, bio je izgubljen, osjećao se kao da zapravo nije trebao tu biti. Odjednom kad je izgubio svu nadu,kad su mu crne slutnje opsjedale misli,kao iz vedra neba mu sine odgovor na sva ta silna pitanja...
Evo ti život na dar...odjekne duboko iz dubine tijela i pridruži se ostalim mislima, te počne okupirati sve pore bolećivog organizma.
Imaš priliku da se izboriš za njega, još si mlad! Ako snažno želiš život, imat ćeš ga! Osjećaj sumnje je pretvorio u nepokolebljivu vjeru,znao je da će se ostvariti ono što je zaželio.
Vjerovao je da postoji razlog za ovakvo stanje, ali isto tako je svjestan čitavši Tajnu i živjeći istu da sve što mislimo ili osjetimo stvara nam budućnost.
Ovog trenutka se može početi osjećati zdravim,može početi osjećati ljubav koja ga okružuje, tako snažno i tako dostojno divljenja.
Samo je malo potrebno da bi čovjek bio sretan.